POVIJEST KOHORTE
(for English language click here)

Nakon sto je NK OSIJEK izborio prvoligaški status u bivšoj drzavi Gradski vrt je bivao sve puniji i polagano je stasala skupina najbučnijih navijača.
Od 1972. do 1978. godine navijačka skupina djeluje kao ŠOKCI, od 1986. (na uzoru po tada najstariju i najpoznatiju navijačku skupinu Torcidu) pod imenom  OSIJEK TORCIDA, a 1988. dogovorilo se da se uzme neko jedinstveno ime, izbor je pao na KOHORTA. Pojam "Kohorta" dolazi od latinske riječi cohors koja ima dva objašnjenja. Prema prvom bila je to osnovna pješadijska taktička jedinica Rimske vojske - deseti dio legije. U vrijeme rimskih careva cohors je brojio 400 do 600 ljudi i bio je stacioniran u gradu. Druga verzija Kohortu predstavlja kao vrlo čvrstu, povezanu skupinu ljudi.    

Prvo nogometno ludilo Osječane je protreslo sedamdesetih godina. Kvalifikacijska groznica u gradu na Dravi vladala je u doba drugoligaškog "haračenja" Lukačevića, Čordaša i Grnje, kada se za Gradski vrt morala gotovo danima unaprijed rezervirati i ona najlošija ulaznica, a kako bi se uživo vidjelo kako bećari svima trpaju po pet-šest komada. Isto se tako i kolektivno plakalo i prešutno su objavljivani pravi gradski dani žalosti kada se tragično, nespretno i nezasluženo ispadalo iz prvoligaških kvalifikacija. Posebno se, dakako, pamte one već legendarne sa Zagrebom 1973. godine kada je u uzvratnom susretu u Maksimiru i postavljen još danas važeći rekord najvećeg hrvatskog stadiona. Više od šezdeset tisuća ljudi pratilo je dramatični rasplet nakon neodlučenih 2:2 i rulete penala koja je odvela zagrebaše u Prvu ligu, a po upornom srpanjskom zagrebačkom pljusku te večeri je plakalo i više od trideset tisuća osječkih navijača koji su se tužnom karavanom vraćali u svoju Slavoniju
Potkraj sedamdesetih, zapravo točno 6. svibnja 1979. zapamćena je najveća blamaža koja je tada na dugo vrijeme, ako ne i trajno udaljila navijače iz Gradskog vrta. Također već čuvena, ali po lošem, bila je tadašnja prozirna namještaljka Osijek - Crvena Zvezda (2:2), Zvezdin izjednačujući pogodak već nakon isteka vremena iz nepostojećeg jedanaesterca. Opća blamaža koju je isceniralo klupsko rukovodstvo, a koje je bilo preslikano gradsko političko, dakle (veliko)srpsko, a prisilno nametnuto igračima. Ali, nikako nije sjelo navijačima od kojih su se mnogi tada i trajno ohladili od dolazaka na osječki stadion. A bili su taman dobili svog prvoligaša i svog mezimca.

"Početkom osamdesetih, kao i svuda na ovim prostorima, začeto je organizirano navijanje ljubitelja nogometa. Prethodno smo se nazivali Šokci - Slavonci. Stariji navijači su se razišli nakon blamaže sa Zvezdom, a mlade snage su se organizirale po uzoru na ipak najjaču i tradicijom najbogatiju splitsku Torcidu, pa smo se i mi nekako spontano isprva prozvali Osijek Torcida. Tijekom 1988. godine sazrela je i svijest o nužnoj originalnosti naziva i izabrali smo ime Kohorta" - prisjeća se Davor Runac. Zanimljivo je da je negdje u sezoni 1989./90. za gostovanja Osijeka u Ljubljani praćena manja skupina navijača koji su, između ostalog, nosili i transparent "Vesele ustaše", što je potom bilo sa znanih instanci oštro osuđeno, a i u klubu su se neke struje jasno distancirale od takvih "navijačkih elemenata". Pratila je Kohorta svugdje Osijek, negdje u većem, negdje u manjem broju. Najnapetije utakmice bile su sa Srbima. Gostovanja u Beograd imala su posebnu draž, ali i u Novi Sad gdje je Kohorta uvijek išla u velikom broju i cijeli Novi Sad je znao što je to kad dolazi Kohorta.
"Domovinski oslobodilački rat je, razumljivo, ozbiljno prorijedio navijačke redove. Velika većina momaka se uključila u ZNG i HV, mnogi su poginuli ili bili ranjeni. Nogomet je zaista opravdano bio u drugom planu. Smirivanjem situacije smo se malo po malo oporavili. Istina, prava reanimacija i navijačka renesansa "poklopljena" s klupskom uslijedila je sezone 1994./95., ponajviše zahvaljujući Branimiru Glavašu koji je izdigao klub do Europe, a s njim i nas ponovo okupljene i organizirane navijače." - govori Davor Runac. Plod suradnje jest i to da je Kohorta tada jedna od najbrojnijih navijačkih skupina koja prati svoju momčad na gostovanjima (najviše se pamte gostovanja u Zagrebu, kada je u Maksimir ili Kranjčevićevu Osijek pratilo i više od 1000 navijača).

Navijačke skupine se međusobno ne moraju voljeti, uostalom raritetno i jest kada se ponekad zavole. Nekog se ne mora voljeti, ali ga se ipak može cijeniti. Najlošiji su odnosi s BBB (posebno se pamti paljenje mrtvačkog sanduka s natpisom 'Dinamo' na utakmici u Osijeku 1996. godine) i vinkovačkim Ultrasima.
Nakon domovinskog rata, Kohorta je doživjela svoje drugo rođenje... Bijelo-plavih navijača ima sve više i više, i Kohorta spada među najbolje, najvjernije i najbrojnije navijačke skupine u Hrvatskoj.
Godine 1998. i 1999. su označile navijačku renesansu u gradu na Dravi. Proljeće 1998. godine je značilo Osijekovu borbu za drugi ulazak u Kup UEFA. Naime, bijelo-plavi su se borili za treće mjesto u prvenstvu, na kraju ga i osvojili, a to je pratio i odgovarajući dekor na tribinama Gradskog vrta, te na gostovanjima.
U Osijeku je odigrana i ljepotica prvenstva, Osijek - Croatia (Dinamo). To je bila prva noćna utakmica u Gradskom vrtu, pod novopostavljenim reflektorima, pred velikim auditorijem (15 000 gledatelja), začinjena odličnim navijanjem, i miroljubivim rezultatom 1:1, iako su Osječani vodili do 3 minute prije kraja.Kup UEFA je osiguran utakmicom u Zagrebu (Croatia - Osijek), kada su se bijelo-plavi, unatoč porazu 2:4, plasirali u Kup UEFA zahvaljujući ostalim rezultatima. Desetak autobusa osječkih navijača je toga dana stiglo u metropolu...
Sezona 1998/99 je počela spektakularnom utakmicom u pretkolu Kupa UEFA, gdje je Osijek ugostio slavni belgijski klub Anderlecht. Opet pred 15000 navijača Osijek je odigrao briljantnu utakmicu i slavio sa 3:1, a Kohorta se predstavila u svom najboljem svjetlu. Konstantno navijanje svih 90 minuta nije moglo ostati nenagrađeno - Osijek je ostvario svoju prvu europsku pobjedu.

Ostatak sezone je Osijek odigrao sa oscilacijama, a šlag je stigao na kraju - plasman u finale Kupa. Proljeće 1999. je proteklo u znaku pripremanja i kluba i navijača za to povijesno finale sa vinkovačkom Cibalijom i mogući prvi trofej nogometnog kluba Osijek! Već od prije Kohorta je imala veliku bijelo-plavu zastavu (40x9 metara), mnoštvo transparenata, a neposredno prije finala, na utakmici Osijek - Croatia (Dinamo) predstavljeno je desetak novih bijelo-plavih zastava. Kohorta je na finalu u Maksimiru bila maestralna... Oko 2600 navijača je doputovalo u Zagreb i smjestilo se na južnoj tribini najvećeg hrvatskog stadiona. Malo su posustali u drugom poluvremenu, sputani očajnom igrom Osijeka, ali ih je izjednačenje u 90. minuti opet podiglo na noge, a nakon zlatnog gola Davora Lasića u 97. minuti slavlju nije bilo kraja (pogledaj slike)... U Kupu Uefa igrali smo protiv slavnog londonskog West Hama. Prva utakmica igrala se u Londonu. Kohorta je otišla u London jednim autobusom. Cijelu utakmicu ludo navijanje unatoč negativnom rezultatu. Po završetku utakmice cijeli stadion oduševljen navijanjem Kohortaša nam je zapljeskao. U uzvratu Osijek je opet poražen, ali atmosfera je bila pakelna, pjesma nije prestajala 1.5h prije utakmice pa sve do kraja. Pobacano je puno papirića i papirnih traka, a na stadionu je bilo i 500-tinjak navijača West Hama.

Ipak sezona 1999/2000 (jesenski prvaci I. HNL) ostavlja najljepša sječanja, NK Osijek hara I HNL, prolazi 2 kola Kupa UEFA, te nes(p)retno ispada u 3 kolu od praške Slavije. Kohorta masovno odlazi u Beč (više od 1000), još masovnije u Prag sa 10-tak autobusa, ali i mnoštvom osobnih automobila (>1500). Na domaćoj utakmici protiv Slavije bio je krcat Gradski vrt. To je bila sezona Nenada Bjelice (najbolji igrač I HNL), ali i svih ostalih igrača, dok financijska situacija u klubu nije naprasno prekinula osječku nogometnu bajku! Još i danas na nekim utakmicama ćete čuti JEDAN JE BJELICA NENAD, kao sjećanje na nedovršenu osječku bajku.

Nakon te nedovršene "nogometne bajke" sve je u Gradskom vrtu krenulo naopako. Ali nažalost i među navijačima, slaba gostovanja, navijanje samo na derbijima, skoro nikakva organizacija.
U sezoni 2002./2003. počinjemo se ponovo organizirati, prvenstveno preko interneta. Okluplja se mlađa ekipa i uz pomoć starijih stvari ponovo kreću na bolje. Rade se novi lijepši transparenti, šalovi  i ostali rekviziti. Selimo se i na jugoistočnu tribinu. U ožujku slavimo 15. rođendan na utakmici sa Cibaliom. Ukupno 150 baklji, dimne, mnoštvo zastava... odlično izdanje koje će se dugo pamtiti. Ideja "jugoistok" nije zaživila kako smo očekivali pa se već u narednoj sezoni se vraćamo na sredinu istoka. Nastavlja se naš napredak, ali sve to nekak stagnira, ponajviše zbog rezultata kluba koji su svo to vrijeme loši. No sezona 2005./2006. donosi našu novu renesansu. Već prije sezone je održana skupština, dogovoreni neki ciljevi i smjernice rada. Nekako u isto vrijeme došlo je do smjene uprave u klubu. Velika obećanja o borbi za prvaka, dolazak novog trenera i stvorila se euforija. Dobivamo i prostorije, pa se organiziraju koreografije, gostovanja se napokon odrađuju u pristojnom broju (prosječno 100-tinjak), bakljade... Odlična sezona za nas, sve što smo gradili kroz zadnjih par godina napokon dolazi na vidjelo, mlađa ekipa radi zaista dobro. Nažalost rezultati kluba i nisu nešto bolji, već naredne sezone opet dolazimo u situaciju da se borimo za ostanak, jača represija policije, no mi ostajemo konstantni i ne posustajemo.