NAVIJAČKE PRIČE

Put u Latviju na utakmicu pretkola Kupa UEFA Dinaburg - Osijek (2001.)

Na jednoj pripremnoj tekmi Osijeka srećem na stadionu "Profu" i u razgovoru dolazimo do tekme Dinaburg- Osijek. Priča mi kako ima ekipu koja bi možda htjela na put u Latviu, tako da se i ja bilježim sa štovanjem. Već sam zaboravio taj razgovor kad mi Profa nekoliko dana prije tekme javlja da se spremam na put. Na dan polaska, nalazimo se u "Donjem gradu". Dolazim tamo ravno iz noćne smjene. Upoznajem svu ekipu, redom iz Baranje, Tenje, Dalja i Beča. Gledam auto s kojim idemo. Ford escort 1984. dizelaš . 4000 kilometara, nas pet u tom autu?
Ubacujemo stvari, oblačimo dresove, slikanje i pokret. Stajemo u Tvrđi kupiti još neke sitnice. Prodavačica nas pita kuda to idemo. Na njen komentar kako ćemo potrošiti puno goriva šime odgovara još više vode... Svi smo u putnoj groznici tako da nismo ni skužili fotoreportera "Osječkog doma " koji nas slika s druge strane ulice. Konačno pokret. Nema više nazad. Prolazimo Baranju i dolazimo na granicu. Tamo nevjerica...Gledaju pet luđaka u dresovima Osijeka zgužvani kao sardine u starom autu koji pričaju da idu u Latviu! Sretan put dečki!

Ulazimo u Mađarsku bez nekog većeg čekanja. Pičimo prema Slovačkoj. Poslije nekih 300 km dolazimo do naplatnih kućica. Vani je +35. Auti u kolonama čakaju prolaz. Dok se mi tako kuhamo u autu, ljudi iz drugih auta nešto panično pokazuju prema dolje. Izlazimo van i imamo što vidjeti. Ispod auta,jezero. Prokuhao. Prvo što sam pomislio bilo je: ovo je kraj našeg puta. Šime samo mirno sjedi i čeka da prođemo naplatne kućice. Ljudi nam i dalje pokazuju na jezero "Balaton",a mi, onako kulerski pokazujemo da je sve pod kontrolom. Mo'š mislit Konačno prolazimo, Šime toči vodu u hladnjak i poslije nekih sat vremena nastavljamo dalje. Usput onako, dobaci kako mu ne radi hlađenje Ulazimo u Slovačku. Prolazimo je dok ste rekli štrumpf. Češka. Stare rane se bude. Carinici također ne vjeruju kad im kažemo kuda idemo. Dobra šala
Vozimo se po Češkoj auto-putem, normalno, pričamo, kad odjednom ludi Čeh iz desne trake skreće u lijevu, u nas, pri brzini od nekih 140km/h. Šime koči, okreće u lijevo prema zaštitnoj ogradi, i kad sam nas već vidio u vječnim lovištima vraća nekako auto na cestu.Stajemo malo dalje i jebemo mu cijelu njegovu rodbinu do trećeg koljena .

Konačno prolazimo Češku i ulazimo u Poljsku. Red je malo veći što koriste lokalni cigani da,kao perući stakla, izvuku lovu od vozača. Poslije dosta natezanja Šime jednom daje kutiju cigareta da ga se riješimo.Poljska je jebeno velika tako da nas tu hvata mrak. Usput se gubimo u Varšavi što nam oduzima još vremena. Negdje na pola Poljske Šime zaključuje da mu je dosta vožnje. Osim njega,vozačku imamo Zlaja i ja. Kako se Zlaja dobrim dijelom puta družio sa pivom , ja preuzimam kormilo. Eh da , prije toga stajemo na nekakvom parkiralištu za kamione. Svi smo u polusnu pa koristimo priliku da se malo razbudimo. E sad, ne znam tko je počeo, ali smo onako umorni izašli u dresovima Osijeka i sa šalovima na kišu i počeli pjevati osječke i slavonske pjesme. Oko 2 sata u noći, 5 luđaka u dresovima urla navijačke pjesme u nekoj pripizdini između kamiona jedno 15-20 min. Žalim vozače u kamionima .
E sad se vraćamo na moju vožnju. Preuzimam auto na benzinskoj i lola ravno okreće auto prema Osijeku. Malo sam izgubio orjentaciju Ostali me upozoravaju da vozim u krivom smjeru. Stajemo na praznoj cesti, okrećem se i povlaćim ručnu kočnicu da ne odemo u jarak. I k'o zakurac, više je ne bih spustio da se ubijem. Šime mi govori kako da je spustim ali 'oćeš! Kad eto i veselja, prema nama dolaze svjetla auta .
Iza profa umire od smijeha a svjetla su nam sve bliža. Konačno Šime spušta ručnu i ja dajem gas. Bježimo! Svi su u autu odavno u carstvu snova kad poslije nekoliko sati dolazimo u Litvu. Tu auto preuzima Zlaja.
Dakle, Zlaja nastavlja dalje. Od ulaza u Latviju prati nas kiša. Vrijeme stvoreno za spavanje. Budim se , pogledam i požalim što sam se probudio. Zlaja piči do jaja, kiša pljušti, kamioni na nas bacaju blato i vodu a Zlaja ih brije k'o da je Niko Pulić. Ja ništa nisam vidio kroz stakla a iskreno nisam ni želio. Bio sam budan jedno 5 min. a onda sam se onesvijestio(kad već moramo poginuti bolje da nisam budan).Na svu sreću nismo poginuli ali smo našli "cestu spasa"! Kako sam se ja zadnji probudio, vidio sam samo da smo skrenuli sa one kakve-takve ceste i našli se na cestici posutoj šljunkom i rupama.Ona nam je trebala skratiti put do Latvije ali hoćeš...
Vozimo se mi tom cestom a ono, k'o da smo u nekom Ruskom filmu iz 60-ih. Babuške,djeduške i kravuške gledaju nas sa svojih "salaša" kako prolazimo kroz njihovu zabit. I tako, malo po malo, drndama i poludrndama dolazimo do granice sa Latvijom. A granica...u sred neke šumetine na brdašcu, samo rampa i buksa sa strane, graničari u zelenim uniformama k'o da smo došli na portu neke šumarije. Poslije jedno 2 sata čekanja ulazimo u Latviju. Zeleni pokazuje na nas i 9 tako da smo skontali da je prošlo 9 navijača Osijeka prije nas. Ludilo! Nismo imali pojma da je još netko tako blesav kao mi.

Konačno dolazimo do Daugavpilsa poslije pola sata vožnje. Još je 5-6 sati do tekme. Ulazimo u grad preko rijeke Daugave a grad isti Osijek! Leži većinom na jednoj strani rijeke, ima oko 110 000 stanovnika i voze tramvaji. Prvo što smo vidjeli su dva zatvora uz cestu na ulazu u grad. I tako se mi vozimo, a iz jednog zatvora, zatvorenici nam mašu sa prozora iza rešetaka! Velikom ulicom dolazimo negdje do centra(više-manje) , kad ize neke ulice izlazi butra sa šalom Osijeka. Sviramo joj ali nas promet nosi dalje.
Prvo što idemo naći je banka. Izlazimo iz auta na kišu u bijelo-plavim dresovima i šalovima. Možete si misliti koje zanimanje izazivamo među domorodcima! Nalazimo banku, ali Profa nema strpljenja i odmah na bankomatu diže 400 LAT-a. Mi ulazimo u banku i ja prvi dajem 50 DEM i očekujem gomilu tih njihovih LAT-a. Ali iznenađenje, butra mi vraća jednu novčanicu od 10 LAT-a i neku siću. 1 LAT=4 DEM! Šime izlazi i krepava na pomisao da je Profa digao 400 DEM. Krećemo u potragu za stadionom. Ljudi nam pokazuju da je blizu. Krenemo mi po nekim uličicama ali stadiona ni blizu. I tako dok smo se vrtjeli u krug proradi i pivo. Skrenemo u neku uličicu da se olakšamo, stanemo pokraj nekog zidića i dok smo ga mi zalijevali Profa skoči na zidić, pogleda i objavi nam da zapišavamo stadion. Točnije njihovu glavnu tribinu. Idemo sa druge strane na ulaz, tražimo ulaznice od neke butre a ona nam rukama i nogama objašnjava da ih je pokupio neki debeli brko. Na odlasku još vidimo upozorenje kako se pijane navijače neće pustiti na stadion. Ja sam se sjetio priče naših navijača sa tekme repke u Rigi kako su zbog toga imali problema sa ulazom na stadion.
Odlazimo na neko mjesto gdje smo se odlučili ulogoriti. Šime i mali Marko odlaze u kupovinu patika(Marko svoje posijao negdje u Litvi pa je okolo tumarao u papučama ), a ja idem kupiti razglednice Daugavpilsa. Tražim okolo razglednice, a prodavačice zbunjeno nude razglednice Rige!?! Nalazimo se poslije kod auta i tu počinje pivijada. Ja derem po Osječkom a ostali po latvijskom. Mislim da ne trebam pričati koju pozornost izazivamo na ulici( možda zbog cilindra amstela koji nosi Profa na glavi ). Ljudi nas gledaju, neki nam nešto i dobacuju, žele s nama pričati a jedan tip prilazi i ostavlja vrećicu jabuka u autu! Konačno, sat vremena prije tekme, već dobro zagrijani pivom krećemo prema stadionu. Poprilično veseli stajemo ispred murjaka, ja otvaram vrata od suvozača, i dok izlazimo, za nama ispadaju prazne limenke piva uz smijeh ! Zabava može početi!

Dolazimo na ulaz među stotinjak domaćih navijača. Svi nas gledaju sa zanimanjem(sigurno je Profin cilindar u pitanju ). Tu nalazimo četvero naših Osječana, dva brata (Kohorta-Tvrđa) i dvije sestre! Pitamo ih gdje su ostali (očekujemo ih 9) a oni..."koji ostali, samo smo mi došli!" Inače, oni su došli sa mercedesom "paprikašem" iz 1978. a samo jedan vozač od nijh četvero! Dok mi tako pričamo o doživljajima sa puta, prilazi nam neki čova, vadi iz vrećice šal i dresić Dinaburga, daje nam i dok ga mi pitamo je'l se nhoće mijenjati za naše ili što, on se samo smješka i ode!?! tek poslije nam je jedan Latvijac kojeg je ova četvorka upoznala rekao da im je to sportski direktor kluba!
Pola sata prije početka dolazi jedan član uprave Osijeka i uvodi nas na stadion. A stadion...priča za sebe! Ima jednu tribinu od 6 redova, nekoliko malih tribinica oko igrališta. Između tribine i travnjaka nema nikakve ograde, samo mala atletska staza i oko travnjaka postavljena traka tipa "stop-policija" .
Na stadionu se okupilo oko 1500 navijača Dinaburga i nas 9+nekoliko Hrvata koji su tu došli poslom. Postavili smo naše zastave i transparentena tribinu. Utakmica može početi! Od prve minute nas 9 kreće sa navijanjem. tekma je više manje bezvezna, tako da domaći navijači više gledaju nas kako urlamo nego utakmicu Do kraja 1. poluvremena navijamo bez prestanka.
Na poluvremenu silazim na atletsku stazumalo slikati stadion. Latvijci su priredili mali "šou". Dolazi nekakav voditelj(što li) i zove jednu od sestara na stazu. Dolaze još dvije Latvijke , njih tri drže loptu među nogama i tako skakuću do cilja uz gromoglasno navijanje prisutnih na tribini i još njih 50 na atletskoj stazi! U isto vrijeme, oko stadiona leti dvokrilac(iz "partizanske eskadrile" ), iz njega iskaču padobranci i pokušavaju skočiti na centar igrališta. Kad smo svi već očekivali početak 2. poluvremena , ovaj ludi pilot u aionu odjednom se pojavio sa naše desne strane i spustio u "brišućem" letu 3-4 metra iznad travnjaka! Ja sam bio tako šokiran da ga nisam stigao ni slikati!Pogledali smo jedni druge i prasnuli u smijeh Pa gdje smo mi to došli? Jebote, ovo je k'o iz nekog filma, stojiš na tribini i gledaš pilota u kabini kako prelijeće s avionom iznad travnjaka!

Drugo poluvrijeme nastavljamo sa navijanjem i guramo sve do kraja utakmice. domaće navijače zabavlja neki lokalni "munjoza" koji sa velikim žuto-crnim barjakom trči po tribini. Utakmica završava pobjedom Duinaburga 2:1(Vuka). I normalno, kad smo očekivali da nas igrači dođu pozdraviti, oni su se fino pokupili i otišli sa stadiona uz tek pokoji mah nekog igrača na izlazu. Iskreno rečeno, ja sam to i očekivao(Brisel, London), ali smo svejedno bili bijesni na "naše" igrače.
Na izlazu sa stadiona , igrom slučaja, naletimo na njih i Španjića. Ja ipak nisam mogao izdržati i debelom sam rekao što mislimo o njihovom ponašanju. U isto vrijeme, pored mene prolazi Neretljak i onako, usput, dobaci..." pa šta hoćete, pozdravili smo vas!" E tu je meni pao mrak na oči, došao sam do prve grupe "naših" igrača koju sam vidio i rekao im ono što im je netko davno prije trebao reći! Neki Latvijac me pokušao smiriti jer je mislio da se derem na igrače zbog poraza.
Pokupili smo se i otišli sa stadiona. Svi smo bili razočarani i bijesni na te primadone. I onda je pala jedna od najboljih ideja na našem putu. 'Ajmo na more! Brzo smo se utrpali u auto i pravac Riga! Šime, šaltaj petu nemoj stat'!
Krećemo prema Rigi. Šime vozi, kiša normalno pada a mi zavaljeni u udobnosti naše legende spavamo. Sve nas budi naglo kočenje. Ispred nas se zaustavlja auto latvijskih registracija i dva tipa izlaze van. Na cesti nema nikoga, kiša pada a vani je već i mrak. Prvo što mi pada napamet je da su to poznati "pljačkaši sa ruskih cesta". Šime priča kako su trubili iza nas, blicali i na kraju nas zaustavili na cesti. Dolaze dva tipa, Šime otvara prozor a oni....."Bok dečki, vi ste ovi navijači Osijeka što su bili na tekmi u Daugavpilsu? Mi smo postavljali reklame, idemo prema Rigi na avion ali nam ponestaje goriva. Je'l bi nas mogli pratiti do prve benzinske u slučaju da ostanemo na putu bez goriva? "
Njih svo pratili nekoliko kilometara da prve "benze" a onda nastavili prema Rigi. U Rigu dolazimo navečer. Neki od nas su poprilično gladni i prvo što tražimo je gdje možemo nešto pojesti . Prolazimo pored McD. ali Šime ne želi tamo, on traži hotel! (Šime, Profa& company u Pragu su jeftino i dobro jeli u nekom hotelu pa je Šimetu sad bilo ispod časti jesti u McD.
I tako je počelo naše noćno lutanje po Rigi. Konačno nalazimo hotel po Šimetovom ukusu . Mali Marko, Šime i ja idemo u hotel, Zlaja i Profa ostaju dremuckati u autu. Ulazimo u hotel(ružni,prljavi, zli ) a ono hotel u p.m. ( ***** , pun k. strendžera i mi )
Osoblje nas gleda kao da smo nogometni navijači Koliki je račun Šime platio, pitajte ga sami Odjednom je i Šimetu postao dobar onaj McD. Krećemo u potragu, Profa i Zlaja su se razbudili, ali od McD. ni traga ni mirisa. Mislim da smo upozali dobar dio Rige u potrazi za njim, uključujući i onaj ne baš spreman za prihvat "turista" poput nas Na kraju nailazimo na restoran na izlazu iz Rige gdje su nas dobro oderali i naučili da je i hamburger dobar za stišavanje gladi !
Tu smo se i ulogorili do jutra.
Ujutro krećemo prema moru. Cesta nas vodi prema Estoniji, uz Baltičko more. Prešli smo već 50-tak km ali od mora ni školjka. Zaustavljamo se ispred jedne trgovine uz cestu, Profa ide vidjeti šta ima iza malog brdašca a ostali u trgovinu. Naša "izvidnica" dolazi razočaranog lica i priča kako se tek u daljini vidi more. "Dođite vidjeti, možda možemo do mora!" I tako se mi penjemo preko brdašca, pogledamo.....pješćana plaža kilometrima dugačka 10 metara ispred nas! JUUUUUUUURRRIIIIIIIIŠŠŠŠŠŠŠŠŠ!!!!!!!!!!!!!!
Kakav je bio provod 2 dana na plaži možete si zamisliti. Šime i ja smo glumili spasitelje na plaži među iznenađenim Latvijcima (svojevremeno Madžari napisali na maicama "Mič, upomoč!"
Izvjesili smo zastavu Repiblike Hrvatske na plaži i proglasili je privremenim teritorijem Republike Hrvatske ( domorodci nas nisu gađali strijelicama i poslije nas pojeli), Profa je snimao Latvijke u toplesu kako se kupaju, bilo je i golih kohortaša na plaži ( Šime i Zlaja polude pa su neke Latvijske obitelji bježale na drugi kraj plaže! Bacili smo i nogomet, mlađi su vodili dok ja nisam izašao i preuzeo mjesto kamermana i Bože S. , poslije smo sa navijačkim rekvizitima ulazili u more(zastave i šalovi) i malo u moru navijali.
Provala je bila ispred nekog birca gdje smo otišli javiti našima u Hrvatsku gdje smo i kad se vraćamo. Sjedimo mi ispred birca u dresovima Osijeka i Kohorte, pijemo pivo kad nas neki Latvijac gleda, priđe nam i pita nas jesmo li mi košarkaši reprezentacije Hrvatske? A mi, najviši imaju 1,80 m a bogami Šime i ja i 100 kg mrtve vage! Kaže tip, pa Hrvatska je dan prije nastupila na nekom turniru u Rigi. A u p.m. , pa mi tamo bili a nismo imali pojma da naši igraju u Rigi! E koji bi to tek urnebes bio da smo uletjeli u dvoranu!

I tako se naša mala ekspedicija poslije dva dana provoda na plaži zaputila nazad. Od toga puta treba možda tek spomenuti davanje mita Češkoj policiji i provala mislim Češkog carinika koji je na pitanje gdje smo bili komentirao na tečnom hrvatskom " a, dobre pičke!" uz široki smiješak!
Na našoj granici opet nevjerica kad su vidjeli odakle dolazimo i u čemu , jedan carinik izlazi van i javlja da Osijek gubi u Rijeci 4:0 ! Ma 'ko ih jebe, najdraži grade, evo nas!

by Osječanin