NAVIJAČKE PRIČE

"KOHORTA OSVAJA TRIGLAV", Hit Gorica - Osijek (2001.)

Jedva nekako Osijek prolazi amatere iz Latvije u kupu U.E.F.A. i za novog protivnika izvučena je HIT Gorica iz Slovenije. Ekipa koja je išla u Latviju nema namjeru ići u Sloveniju, tako da moram tražiti nove kompanjone za put u Sloveniju. Iako je tekma u Sloveniji Gorica nije baš tako blizu Osijeku, (tamo i nazad ima dobrih 1ooo km.). Nagovaram na put Alena, suosnivača planinarskog društva «Kohorta» , (osnovano na Bjelolasici iste godine), a on Krešu, tako da smo oformili malu ekipu za pohod na Sloveniju. U gradu baš i ne vlada neko zanimanje za tu tekmu. Znamo tek za 2-3 auta koji idu u Goricu. Kako smo Alen i ja osnivači neformalnog planinarskog društva «Kohorta»,  plan je da se poslije tekme krene na osvajanje Triglava. U Krešin «Clio» trpamo torbe sa zastavama, pivom i krećemo na put u «deželu». Put prolazi bez problema, tek jedno manje lutanje u Sloveniji.

U Goricu stižemo ujutro oko 8 h i odmah krećemo u potragu za stadionom. Kako to ipak nije neki velegrad odmah nalazimo stadion. Stadion je zapravo jedna veća tribina i na drugoj strani mala bezvezna sklepana tribinica. Na naše iznenađenje blizu stadiona nailazimo na desetak naših koji su isto tako s ranim jutrom došli u Goricu. Ubrzo se i razilazimo, jedni idu u Italiju koja je udaljena nekoliko kilometara od stadiona, a mi odlazimo u skitnju po gradu. Kako smo ga obišli za pola sata, bacamo se na «osječko», našeg vjernog prijatelja po Europi. Slovenci su nemalo iznenađeni vidjevši tri spodobe u dresovima i šalovima Osijeka, kako sjede na klupi blizu semafora, piju pivo, gledaju aute i pješake kako prolaze. Kakva zabava!!!!Polako u grad dolaze ekipe s autima, tako da se svi zajedno okupljamo u centru grada. I dok mi tako prašimo po pivu u susret nam dolazi Elvis Presley. Zapravo slovenski Elvis u odjelu sa šljokicama i zulufima. Čini nam se da nas je uhvatila alkoholna fatamorgana. To naravno još podiže atmosferu među nama. Svi zajedno odlazimo na stadion, ali kako smo uranili zauzimamo neku birtiju nastavljamo sa veselicom. Na ulici oko stadiona nailazimo na tipa koji priča kako je prije 30-tak godina igrao za Osijek i kako je poslije došao u Goricu i tu ostao živjeti. Tip sve to priča dok ja stojim pokraj auta i slušam ga u «alkoholnom bunilu», Alen mrtav pijan pokušava smotati «Marka veselicu» u autu. Što mu baš i ne uspijeva, ali uspijeva sa «korovom» ispasti onako mrtav pijan iz auta dok nas promatra slovenska murija na nekih 50 metara. Ludilo!!! Pred bircom se okupilo nas 50-tak kad dolazi član uprave i uvodi nas na stadion.

Tekma je stvarno shit tako da poslije nekih pola sata prestaje i navijanje. Slovenci imaju malu grupicu navijača na velikoj tribini koja se oglašava svakih svakih 20 minuta po 10 sekundi. Atmosfera je stvarno loša, a stvar još pogoršava verbalni sukob Kohorte sa jednim od igrača Osijeka. Pokušavam izaći sa stadiona pola sata prije kraja, ali me murija ne pušta (valjda zbog «opasnih « »Terror boysa «, domaćih navijača). Osijek ipak pobjeđuje, ali nema nekog pretjeranog slavlja. Poslije još kojeg piva u birtiji ekipa se polako razilazi, (osim 10-tak auta, dvojica su došla sa vlakom, a na naše iznenađenje i dva navijača Hajduka iz Rijeke).
Nas trojica ostajemo tu noć u Gorici jer nas čeka još osvajanje vrha Triglava. Odlazimo u centar grada i u već poznatom kafiću nastavljamo sa tekućim programom. Događaj večeri u tom kafiću bio je jedan Skandinavac od jedno 2 metra i 130 kg koji je mrtav pijan pokušao ući u kafić kroz njegov izlog ne vidjevši staklo ispred sebe. Tako je na opće iznenađenje tip opalio glavom u staklo i srušio se nokautiran dolje. Urnebes!!!! Alen i Krešo su još ostali piti u nekom bircu nakon što sam ja otišao spavati. Našli su nekog planinara u birtiji koji im je dao upute za uspon na vrh Triglava. Kakvi su to bili planinarski razgovori trojice «namaskiranih» planinara uz pivo u tri ujutro, od kojih su dvojica imali dresove i šalove Osijeka, mogu samo zamisliti.

Ujutro krećemo na Triglav. Put nas vodi kroz stvarno fenomenalan kraj šuma, rijeka, planina. Blizu našeg odredišta stajemo uz usku cestu slikamo se i pokušavamo nabaciti ovci šal Osijeka oko vrata. Konačno uspijevamo, ali ovca bježi sa šalom niz neko brdo uz salvu smijeha i šokiranost njemačkih bakica planinara, koje su prolazeći pokraj nas u autobusu gledale ovu našu akciju. Konačno dolazimo do planinarskog doma, dok Slovenci na parkiralištu pripremaju svoju planinarsku opremu mi trpamo u ruksak zastavu Osijeka kao našu planinarsku opremu. Krećemo. Poslije nekih 100-200 metara uspona odustajem. Mojih 100 kg ipak ne želi na vrh Triglava. Alen i Krešo nastavljaju dalje, a ja odlazim u planinarski dom. Ujutro dok sam se šetao okolo, evo njih niz planinu. Kreši nešto gadno drhte noge. Čujem da im je bilo zajebano gore, pogotovo Kreši koji je prvi puta na planinarenju. Došli su do doma ispod samog vrha, ali na vrh nisu mogli zbog leda i magle. Šteta. Tu noć ostajemo u domu i sutradan krećemo za Osijek. Na putu svraćamo na Bled da provjerimo vozi li se kakva regata. Da je «Iktus» bio na regati, koliko smo ludi, vjerojatno bi navijali na utrkama Osječana.
Dolazimo u Osijek zadovoljni, ako ništa drugo bar pobjedom Osijeka u Gorici.

by Osječanin