NAVIJAČKE PRIČE

Put u Bruxeless na utakmicu Kupa UEFA Anderlecht - Osijek (1998.)

Još od malih nogu, dok je Osijek igrao u Jugo-ligi, sanjao sam dan kad ćemo igrati u kupu UEFA. Prolazile su godine, a ja sam si obećao da moram ići na prvu Euro-tekmu, ma gdje bila.
Dolazi 1995. godina, Osijek prvi puta u povijesti kluba igra u kupu UEFA sa «Slovanom» iz Bratislave. Normalno je da smo se počeli pripremati za put u Bratislavu, ali nas je polovica, umjesto u Bratislavi, završilo na položajima oko Osijeka . počela je «Oluja». Ja sam i dalje bio odlučan – idem ma gdje igrali.

1998. godine, Osijek po drugi put ulazi u Kup UEFA, protivnik nam je «Anderlecht». Prvu tekmu dobivamo 3:1. U Osijeku jedna turistička agencija organizira put u Bruxeless. Put je koštao više-manje oko 1000 kuna. Za ulazak u Belgiju trebala nam je i viza. Nekoliko dana prije kretanja, agencija otkazuje put zbog malog interesa. Na izlasku iz agencije pokušavam ljude koji su uplatili novac nagovoriti da iznajmimo auto, ali nitko nije zainteresiran.

Sutradan pada odluka, idem sam pa dokle stignem. Do mene dolazi Zuka i bacamo se na organizaciju puta. Na karti Njemačke i Belgije, gledamo koji je Njemački grad najbliži Bruxelessu – Köln. Zovem informacije na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Zovem informacije na željezničkom kolodvoru u Osijeku. «Organizacija» je gotova. To je sve. Dan iza, kupujem belgijske franke u gradu. Saznajem da su igrači prije mene kupili sve živo. Jedva sam «upecao» 500 franaka.

Konačno dolazi dan puta. Trpam zastave u vojnu torbu, uzimam dres i šal, jaknu od Surija i krećem. Starci su u komi; pa kud ideš sam, trošiš novac bez veze. Palim «Rudolfa», za prijatelje i bližu rodbinu «Rudija» (Zastava 101), i krećem prema Vrpolju. «Rudi» se jedva dovlači do Vrpolja (jebe ga akumulator). U Vrpolju sjedam u vlak i pravac Zagreb. U Zagreb dolazim jedan sat vremena prije polaska autobusa za Köln. Kupujem kartu i s olakšanjem ulazim u bus. Vozi Miško!
U busu je pedesetak ljudi, redom gastarbajtera, i ja, ćelavi stokilaš u spitki. Do mene sjedi baba od cca 120 kg, i ja sa svojih skromnih 100 – juuhuuu!!! Na ulazu u Austriju izlazimo van. Pregled i provjera putovnica. Austrijanci me sumnjičavo gledaju. To nije promaklo mojim suputnicima. Svi očekuju da me skinu s autobusa, pa da mogu reći:»Aha, znali smo! Debela mrcina nam je otpočetka bio sumnjiv!!!». Na svu sreću, «Debela mrcina» sa ostalima nastavlja dalje prema Njemačkoj. Tijekom puta padam u san, uz buđenja non-stop. Jedno se tako budim iz sna, a babac pored mene se okrenuo na drugu stranu, i guz od jedno 10 kg mi uvalila u krilo. Došlo mi je da ju uštipnem, ali bi me onda u busu linčovali. Pa sam se pravio da spavam i naglo se okrenuo prema prozoru. Baba je skoro tresnula sa sjedala. Uguših se (u «snu») od smijeha! Davno smo već prošli Njemačku. Polako se autobus prazni, kako se zaustavljamo u njemačkim gradovima. E sad mene hvata nervoza. Ovo do sada je bilo lako. Od Kölna počinju problemi.

Dolazimo u Köln. Imam sreće što autobus staje 10 metara od željezničkog kolodvora. Ulazim u zgradu i tražim «Informacije». Dok lunjam po kolodvoru, crnci me u prolazu ispod oka pogledavaju. Ništa mi nije jasno!?! Konačno nalazim «Informacije» i tu počinje šou. Ja nemam pojma Njemački (učio ga osam godina), Engleski govorim kao Mr. Bean, beljim se i kreveljim. Nekih pola sata pokušavam doći do informacija o vlaku za Bruxeless. Odlazim sa «Informacija». Gledam raspored vlakova, vraćam se na «Informacije» i opet nekih pola sata davim službenika na šalteru. Odlazim kupiti kartu, i normalno, vraćam se na «Informacije». Službenik već polako gubi strpljenje. Kad sam vidio da je njegovo strpljenje prešlo sve granice (u bijesu je mislio skinuti cipelu i navaliti na mene), dajem petama vjetra. Odlazim do katedrale, koja je uz sam kolodvor. Okolo grupa klinaca-klošara, gluvari i gleda turiste. Slikam katedralu sa Surijevim foto-aparatom, i konačno odlazim na vlak. Poslije detaljnog ispitivanja, je'l tu taj vlak, ulazim i sjedam u prazan kupe. U kupe ulazi tip sa štapom tj. Slijepac. Koristim to i da bi se uvjerio da je ovo pravi vlak. Uzimam nekakvu gastarbajtersku knjižicu iz '72. i pitam tipa, je'l to vlak za Bruxeless, na Njemačkom. Mo'š mislit' provale. Ja pitam slijepca, je'l to vlak za Bruxeless. Ovaj sav sretan razveže na Njemačkom «Rat i mir» 3. dio. Tako mi i treba kad pitam slijepca za informaciju! Pitao sam ja i «domaćicu» vlaka, ali smo poslije njenih odgovora na Njemačkom i Engleskom, zaključili da ja nemam pojma što ona laprda.
Dolazimo u Achen, posljednji grad u Njemačkoj, prema Belgiji. I tu svi izlazimo iz vlaka. Opa, to je sad to? A lijepo sam pitao onog slijepca za informacije. Pih! Presjedamo u drugi vlak i ulazimo u Belgiju. E, tu se ja zabrinjavam. Ulazim bez vize u Belgiju, a pojma nemam kako je to regulirano na njihovim granicama. Svaki čas očekujem muriju da mi traže putovnicu. Kad god se vrata otvore, ja se pravim da spavam, a krajičkom oka snimam tko je ušao u vagon. Na sreću, nema nikakve kontrole. Dok sam bio u Kölnu, skontao sam jedno; na povratku, vlak iz Bruxelessa, dolazi deset minuta nakon odlaska autobusa iz Kölna za Zagreb. Između Achena i Kölna ima vlakova koliko hoćeš, ali noću ne ide niti jedan iz Belgije u Njemačku. Pada odluka da se poslije tekme, ukrcam na vlak koji ide iz Bruxelessa do posljednjeg mjesta na granici, a onda po mraku prijeđem granicu, prugom i ravno do Achena, gdje hvatam vlak za Köln. Na žalost, vlak prelazi nekakve sumnjive mostove, struja je okolo pruge, tako da odustajem od tog plana. Idem do posljednje Belgijske stanice, a onda pješice, cestom, preko granice u Njemačku.

Konačno stižemo u Bruxeless. Još se nisam ni snašao na kolodvoru, kad mi prilazi neki čičica sa pedofilskim smiješkom. Vidio čovjek da gledam plan grada, pa reko'; «ajd da pomognem debeljku». Tko zna, možda je imao plan da me zarobi. U stanu gdje bi me otkrili, tek kad bi se počeo širiti zgradom smrad, moga beživotnog tijela? Ali 'di ćeš ti meni prilaziti čiča, pa pojeo bih te za večeru, legendo! Kad je shvatio da mu je propao lov, odlazi dalje. Ja opet odlazim van kolodvora, vidjeti što ima okolo. Taj dio Bruxelessa mi se svidio, jer je zapravo centar grada. Okolo su bile male ulice, pune trgovina i ljudi, pa mali trg pun ljetnih terasa, kafića, prodavača slika i razglednica. Sve to me podsjetilo na filmove o Parizu i njegovim «slikarskim» uličicama i malim trgovima, prepunih kavana sa boemsko-slikarskom klijentelom. Na jednom većem trgu, Belgijanci su napravili veliki «tepih» od cvijeća. Dok sam se ja slikao sa šalom Osijeka po trgu, Belgijski policajac me sa udaljenosti od 50-tak metara, promatrao i snimao, što se ja to kreveljim sa šalom ispred foto-aparata Japanskih turista. Molio sam Boga da mi ne priđe i ne zatraži putovnicu. Predaleko sam došao da bih pao na cilju, zbog vize.
Moje novo odredište je stadion «Anderlechta» - Constant Vanden Stock. Do njega dolazim četiri do pet sati prije tekme. Na ulazu se raspitujem, gdje je tribina za gostujuće navijače. Redari, ili koji već vrag jesu, nemaju pojma što im ja pričam. Jedva nekako su skontali da sam navijač Osijeka (oni ga izgovaraju O-S-I-Đ-E-K). Ja ih pitam jel' to ulaz na gostujuću tribinu, a oni se samo smješkaju i klimaju glavom. Vidim ja da ovi nemaju pojma što govorim, pa odlazim na drugi ulaz. Dok sam ja tako laprdao sa tim spodobama na ulazu me snimila me grupa od jedno 5-6 skinsa. Jedan se odvojio od njih i došao je iza mene slušati što ja to govorim. Na drugom ulazu isto nemaju pojma što ja to hoću, pa se smješkaju i šalju me negdje oko stadiona. Dok sam kretao vidio sam da skins «špijun» zove svoju ekipu. Iskoristio sam rupu u ogradi iza stadiona gdje me nisu vidjeli, prošao kroz neko grmlje i magla. Nisam se baš osvrtao (kao u filmovima) da vidim prate li me. Sva sreća da je oko stadiona park tako da sam uspio zdimiti! Kuda sad? Haysell!!! Normalno. Idem vidjeti mjesto krešenda navijača Liverpoola i Juventusa. Pojma nisam imao da je stadion srušen i na njegovom mjestu napravljen novi, moderan stadion. Stadion još nije bio u upotrebi, tako da sam se uspio provući kroz nekakve ograde i sa građevinskim radnicima ući na stadion. Stadion je normalno, prelijep, tako da je tu palo još nekoliko snimaka. Već je bilo vrijeme da krenem prema stadionu .Dok sam se približavao, razmišljao sam gdje je ona ekipa za doček? Na sreću, njih nije bilo, tako da sam se mirno mogao šetati oko stadiona. Nekako sam pogodio pravi ulaz za gostujuće navijače.

Dok sam kupovao kartu, čujem glas iza sebe: «jesu ovdje naši navijači?», pogledam iza sebe, a ono dva tipa razgovaraju na hrvatskom, ludilo! Upoznajemo se pred stadionom i oni poslije pitanja: odakle sam i kako sam došao u Belgiju? Odmah pitaju jesam gladan, žedan i kupuju hamburger. Ma ljudine, što reći. Nas trojica ulazimo na tribinu za gostujuće navijače. Stadion se polako puni. Njih dvojica su zapravo otac i sin, žive i rade u Achenu, a porijeklom su iz Slavonije, tj. Hercegovine. Mojoj sreći nije bilo kraja kad su rekli da su došli autom i da mogu s njima u Achen na vlak! I tako pita mene «stari»: «dobro prijatelju imaš li ti kakvih zastava da ih stavimo na ogradu?» Legenda! Dok smo stavljali Hrvatsku zastavu «Bosutsko», začuo se zvižduk sa suprotne tribine. Zašto? Odgovor je došao ubrzo kad su izvjesili srpsku zastavu sa četiri «s». U međuvremenu je naišla grupa «navijača-kravataša» iz aviona. Neki od njih su čak oko vrata stavili šalove KOHORTE. He-he!! Kad su vidjeli nas trojicu otišli su na drugi kraj tribine. Hvala Bogu!!!! Do početka tekme skupilo se još pedesetak Hrvata gastarbajtera. Kako je sudac svirao početak tekme, tako ja počinjem sa navijanjem. Sam nekoliko minuta pjevam «Ja te volim Osiječe «, pa onda «Osijek, Osijek», pa «Grad na Dravi»i tako do poluvremena bez prestanka. Ovi su oko mene mislili da sam pijan ili drogiran. Osijek je gubio 1:0, ali smo još u igri. Na poluvremenu me ljudi vuku da me časte. Ah da, prije početka utakmice 3-4 «navijača-kravataša» udostojilo se doći do nas i pitati nas odakle smo, kako ja nisam htio uopće s njima pričati , ova dvojica su rekli kako su došli iz Njemačke, a ja iz Osijeka i tako su oni «oduševljeni» meni rekli kako bih ja mogao nazad s avionom, s igračima. Mo'š mislit? Dok sam ja na poluvremenu vani pio, stari i sin su otišli pitati ove hoće li me povesti avionom? Ovi su normalno rekli kako ne mogu zato što sam ilegalno ušao u Belgiju bez vize….. Drugo poluvrijeme nastavljam sam sa navijanjem, a s vremena na vrijeme kada ekipi oko mene dopizdi moje urlanje počinju i oni skandirati «Osijek, Osijek!!!». Osijek se cijelo vrijeme brani i 5, 6 minuta prije kraja pada drugi gol. Više nisam imao snage za bilo što, samo sam se srušio na stolicu. Do kraja su Belgijanci slavili, a meni su suze punile oči. Katastrofa !!!! Pokisli smo otišli sa stadiona. Ulicama oko stadiona odjekivala je pjesma navijača Anderlechta. Cijelo vrijeme puta od Bruxelessa do Achena nisam progovorio pet rečenica. I grlo i ruke su me boljele, a razočarenje je bilo veliko. Oko ponoći dolazimo na stanicu u Achenu. Ljudi me pozivaju, ako nemam vlak do ujutro za Köln, da idem kod njih spavati. Vlak za Köln ipak ide i to za pet minuta, tako da mi daju još nekakve sokove, sin odlazi kupiti karti za Köln. Nema šanse da bi uzeo novac za kartu. Zahvaljujem se na svemu, pozdravljam ih i odlazim. U Köln dolazim oko jedan u noći. Nemam gdje pa tražim kakvu klupu gdje bi prenoćio. I k'o za kur.., nigdje na cijelom kolodvoru klupe. Vani na peronu je hladno, a i murija obilazi okolo, tako da se vraćam u zgradu. Jedino mjesto gdje ima klupa mala je čekaonica, nažalost puna je sumnjivih spavača, ali nema druge nego unutra. Padam s nogu od umora. Kad sam otvorio vrata, skoro sam se onesvijestio. Koji smrad ljudi!!! Prvih deset minuta sjedio sam na stolici s jaknom preko nosa., ali mojim mukama tu nije bio kraj. Kroz staklena vrata vidio sam da se murija sprema upasti u čekaonicu. I to još neki specijalci!!!! Kad su otvorili vrata prva reakcija na licima bila je grimasa kao da će povraćati. Nasmijao bih se, ali mi nije bilo baš do smijeha. Tip dolazi do mene, traži kartu za vlak i kad mu pokazujem autobusnu kartu za Zagreb, tip mi hladno pokazuje vrata. Opet sam na ulici. Hodam oko kolodvora po ulicama.

Umor, neispavanost i svi ovi šokovi dovode do toga da se počinjem doslovno smrzavati. Oni «klinci-klošari» još uvijek se motaju okolo. U jednom se trenutku gubim u tim uličicama, pa moram pitati patrolu policije gdje je kolodvor? Dva sata je u noći. Dolazim do mjesta gdje je stao autobus iz Zagreba. Nema mi druge, moram tu sjesti i čekati jutro. Ne pomažu mi jakna, dres i dvije majice, tako da se umatam u zastave. Koji je to prizor bio. Tamo klinci negdje u mraku razbijaju boce, urlaju, kurve se šeću, sumnjivi tipovi voze sumnjive aute, a ja sjedim umotan u zastave. Iako sam bio crknut nisam smio oka sklopiti. Tko zna još bi me netko priklao i opljačkao!!!! Konačno sviće. Pogledam raspored vožnje autobusa i vidim da sjedim umotan u Hrvatsku zastavu, na mjestu odakle za sat, dva ide autobus za Jugoslaviju. Vrijeme do polaska kratim šećući uz rijeku. Tu pravim veliku glupost, osvjetljavam film i propadaju mi sve slike koje su snimljene. Put do Zagreba protekao je uglavnom u spavanju. Ujutro dolazimo u Zagreb. Na kolodvoru primjećujem grupe BBB-ovaca. Sjetio sam se da je Dinamo igrao svoju tekmu u ligi prvaka. U vlaku za Vrpolje u kupe ulaze petorica BBB-a. Mislim si, e da znaju odakle dolazim i čiji dres imam, ispod «spitke». U Vrpolju jedva uz šlep palim «Rudija», i nekako se dovlačim do Osijeka. Dva dana sam bio u nesvijesti!!!!!!

by Osječanin