INTERVIEW : Babilon

Kada si krenuo na utakmice NK Osijeka i što ti je najviše ostalo u sjećanju iz tvojih navijačkih početaka?
Sjećam se da me tata vodio na utakmice dok sam još bio klinjo, tako da ne mogu točno odrediti koja je to bila utakmica i koje godine, ali znam da sam samostalno počeo odlaziti na utakmice sa 12 godina. To je bila utakmica protiv Crvene zvezde i stvarno je bio pravi derbi. Kohorta je tada bila stacionirana na jugoistoku i naravno da sam se i ja smjestio u kop. To je bila prva utakmica na kojoj su se zapalila baklje u Gradskom vrtu, ako me sjećanje dobro služi…To je bio stvarno dojmljiv trenutak, jer su za ondašnje prilike baklje bile prava rijetkost i atrakcija. Cijeli stadion se digao na noge… I sada se naježim kada se sjetim. Ali, pravi šou je nastao poslije tekme kada je na pomoćnom terenu došlo do masovne tučnjave. Naravno da ni u jednom trenutku nisam dvojio, te sam bio u jezgri sukoba…Bio je to jedan od masovnijih fajtova u kojima sam sudjelovao. Stvarno sam imao vatreno krštenje i ta utakmica je uvelike utjecala na moje shvaćanje navijačkog svijeta.

Opiši nam jedno od svojih mnogobrojnih gostovanja koje ti je ostalo najviše u sjećanju tj. koje ti je bilo najzanimljivije?
To je bez razmišljanja Novi Sad. Jedno od zadnjih prijeratnih gostovanja. Tu je bilo svašta… Naravno išlo se vlakom bez neke organizacije. Tada se znalo kada ide vlak i da će netko od ekipe sigurno ići. Sve je išlo spontano…Tako nas se skupilo po mojoj procjeni 100, ali stvarno jebačka ekipa. Bili su tu: Žižo, Bole, pokojni Sule, Crni, Jura Maganić, Fritz, Creva, Čepinac… Čim smo ispali van u Novi Sad počela je pjesma: «Haj nek´ se čuje, haj nek´se zna, mi smo vojska Franje Tuđmana!» Naravno da nas odmah okružuje brdo žandara, mislim da ih je čak bilo više nego nas. I tako idemo mi pješke prema stadionu, uz neizostavnu pjesmu, a u svakoj uličici vrebaju Srbende i bacaju kamenje preko žandara. Pokojni Sule više nije mogao izdržati i uspio se izvući i pomarisati se. Tekma, k´o tekma ništa posebno, mislim da smo ispušili 2-1, ali poslije opet odbor za ispraćaj i naravno pun vlak žandara koji izlaze u Šidu…A onda ludilo… Preuredili smo vlak u svom stilu. 20km od Vinkovaca saznajemo da za pola sata tamo treba doći vlak pun Grobara koji su se vraćali mislim iz Ljubljane. I tako izašli mi u Vinkovcima i podijelili se u dvije grupe, ali smo napravili previše sranja tako da je murija shvatila da se nešto sprema i na kraju vlak sa grobarima nije ni stao u Vk. Po povratku dobivamo informaciju da nas naša murija čeka na kolodvoru, te su svi iskočili prije Osijeka. To gostovanje mi je dalo poticaj za dalje. Stvarno je bilo jebeno…

Što za tebe konkretno znače Kohorta i NK Osijek?
Nemam ništa na prvom mjestu, već prvo mjesto na mojoj ljestvici zajedno dijele djeca, NK Osijek i repka. Kako bi ti opisao koliko mi je sve to važno. Evo recimo kada NK Osijek izgubi meni ti je to isto kao kad mi dijete padne i slomi nogu…Žao mi je što neki naš klub neki ne tretiraju onako kako bi to trebali. NK Osijek je veliki klub u hrvatskim okvirima i to svi trebaju poštivati. Prema Kohorti imam ogroman osjećaj privrženosti, ali ne na foru da se poistovjetim sa masom… Teško ti je u ovom trenutku naći toliko ljudi koji misle isto, koji imaju zajedničku ljubav, nama svima je to naš voljeni klub. To je neopisiv osjećaj kada stojiš rame uz rame sa ljudima za koje znaš da ti nikada neće okrenuti leđa, da će dati život za tebe. Kada mi bude teško u životu molim Boga da dođe neka tekma, jer me to definitivno izvuče iz depresije. Ponekad ne budem shvaćen od okoline, svi se pitaju zašto mi to sve toliko znači, ali ja im odgovorim da se ni ne trude to shvatiti, jer takav se jednostavno moraš roditi. Navijača se ne možeš igrati, niti se praviti da si navijač. To ili jesi, ili nisi…

Kako bi usporedio stanje u Kohorti od prije 10 do 15 godina i sada?
Ma to ti je ogromna razlika… Danas smo definitivno jači, organiziranost je dosegla sami vrhunac odnosno zna se tko je za što zadužen. Danas se vodi računa o svakom segmentu od koreografija, bakljadi, organiziranja gostovanja do nekih akcija tipa dobrovoljnog davanja krvi. Najbolji primjer je izgled tribine. Točno se zna koji transparent može na ogradu i gdje, zna se tko vodi navijanje, tko je zadužen za bubnjeve, za koreografiju. Ono što smatram ključnim u svemu tome jest klub navijača gdje je ogromnu ulogu odigrao predsjednik Žižo, ali i velika upornost mlađe ekipe koja je sada već sazrela i zna što želi… No, postoje i neke stvari koje su prije bile bolje i izraženije. Tu prvenstveno mislim da je ekipa bila složnija i kompaktnija bez obzira što nismo imali takve mogućnosti kao danas. Nije bilo ni mobitela, ni Interneta, ali se točno znalo gdje se skupljamo, kako i kada se kreće na gostovanje. Danas mi se čini da se previše dijelimo. Možda to nije tako, možda mi se samo čini…To sve s podgrupama mi se ne sviđa previše, ali znam da su takvi trendovi.

Danas se često, poglavito u medijima navijači poistovjećuju sa huliganima. Kako ti gledaš na taj problem?
Ne smatram se huliganom, ali ću se u svakom trenutku potući do zadnje kapi krvi kako bih obranio sebe, ali i čast moje skupine. No često se takvi navijači u medijima prozivaju huliganima, ali ako je to tako onda pristajem biti huligan. Takva vrsta navijača je svugdje u svijetu jezgra svake skupine, pa je to tako i u Kohorti. Navijač mora biti malo agresivniji i ponekad se potući, ali se to opet razlikuje od mojeg poimanja huligana. Za mene je huligan čovjek koji ide na utakmice samo kako bi se potukao, složio neku frku, a da ga njegov klub ili reprezentacija uopće ne zanimaju…

Poznat si i kao vjerni pratitelj reprezentacije. Izdvoji nam par važnijih gostovanja.
Ma bio sam stvarno svugdje. Od važnijih natjecanja bio sam na SP u Francuskoj, EP u Portugalu, EP za mlade u Slovačkoj, a o kvalifikacijama da i ne pričam. Definitivno nikada neću zaboraviti SP 98. u Francuskoj. To je bila ludnica…Od toga da smo živjeli kao carevi, pa do toga da smo gladovali i žicali. Ali vrijedilo je… Od novijih gostovanja izdvojio bih Bugarsku…To je bilo jebeno gostovanje. Tu su išle prve ekipe svih navijačkih skupina, nije bilo raznih sponzora, već samo istinski navijači koji su spremni ostaviti život za Hrvatsku. Atmosfera je bila posebno nabrijana, jer se išlo preko Srbije, pa smo čekali njihov napad. Krenuli smo dosta ranije kako bi mogli malo «zujiti» po Sofiji, ali nas drže nekoliko sati na srpsko-bugarskoj granici. Tekma ludilo, od navijanja, igre, rezultata, ma sve… Na povratku kod Begeša poletjelo par kamenica i tu izleće par naših mahom starijih BBB-a.

Krenuo si i za Njemačku, čak si i bio na njemačkom tlu… Što se dogodilo?
A što da ti kažem… Dvije godine sam živio za to SP. Sjećam se situacije kada smo na aerodromu u Portugalu čekali avion za Hrvatsku kako sam vikao da idemo u Njemačku. Kad se sjetim u kakve sam sve probleme upao zbog tog prvenstva…Isposuđivao lovu, imao problema u obitelji, ugrozio posao…Ma sve sam bio spreman riskirati zbog toga. Nokru i ja kupili karte za vlak za Budimpeštu i za avion i sve je išlo po planu. Znao sam da će murija biti rigorozna, pa nisam pio, stvarno sam bio miran…Tamo smo morali pokazat putovnicu i kada sam ja pokazao svoju okružila me murija i odvela u neku prostoriju. Cijelo vrijeme sam ih uporno ispitivao što se događa… Jedan od njih je malo znao engleski i objasnio mi da sam ja na spisku huligan FIFA-e. Navodno pored mog imena stoji «Hrvatski nogometni huligan br. 304» Objašnjavali su mi da je za mene ovo svjetsko prvenstvo gotovo. Ja sam im uzalud objašnjavao da nisam nikada imao nikakvih problema na što su mi rekli: «Ti si potencijalna opasnost za javnu sigurnost». Poludio sam totalno… I tako me smjestili u neku sobicu i kažem mi Švabo da se skinem…Ja skinuo patike, a on traži da se skinem cijeli gol, što sam i učinio. Naslonio se na zid i raširio noge i ruke. Pregledavali me k´o nekog kriminalca…

Je´l pratiš domaću i stranu navijačku scenu?
Pratim i domaću i stranu. U Hrvatskoj su trenutno BBB ispred svih. Stvarno su u svim segmentima najbolji, ali ih i ima najviše, a o kvaliteti kluba da ne govorim. Sve to utječe na navijačku skupinu. Od stranih skupina najviše cijenim Irriducibili (navijači Lazia op.a) i Commando Ultra (Olimpique Marseille op.a)

Koji stil više preferiraš? Casual ili Ultras?
Volim imati nekog obilježje svog kluba i skupine, tako da više preferiram ultras stil. Uglavnom obučem fantomku i bar šal… Ponekad kada je to potrebno iz znanih razloga budem i ja casual… Ako je to u tom trenutku svrsishodno zašto ne? Vidim da je kod nas sve više klinaca kuži tu spiku i to mi je jako drago.

Što po tebi Kohorta mora popraviti u budućnosti? Jesi li zadovoljan napretkom?
Napredak je fenomenalan da ni ne stignem pratiti što se sve događa…Stvarno su se svi segmenti jako popravili, organizacija je odlična…To sve pozitivno što se dogodilo u ovi par godina je zasluga mlađe ekipe, Centurionsa, i par starijih na čelu sa Žižom. To sve što se događa me oduševljava i daje mi jedan veliki motiv Kod nas se uvijek nešto čekalo, da netko drugo napravi nešto… Uvijek se pričalo treba ovo, treba ono, ali su rijetki nešto napravili za boljitak Kohorte… Nije Kohorta samo ići o na tekme, to je najvažnije, ali ima tu drugih stvari koje treba napraviti…Dolaskom mlađih ljudi i to se promijenili i došlo je stvarno do velikih promjena… Ne znam što bi trebali popraviti. Neka sve ostane ovako i ja ću biti zadovoljan. Nešto nam drugi prigovaraju da nas nema puno, ali nije bitna brojnost već kakvi su to ljudi…Bolje da bude 50 jebenih ljudi spremnih na sve nego 150 pičkica.

Interview napravio Jajo